Panopticon

 

Panopticon

U 18. stoljeću, britanski filozof Jeremy Bentham, u sklopu svoje etičke teorije utilitarizma, osmislio je koncept panopticona (od grč. sve-videći). Iako je koncept primjenjiv na različite vrste javnih ustanova, svoj prototip Bentham je pronašao u projektu zatvora posebne vrste. Panopticon predstavlja posebnu arhitekturu građevine, u konkretnom slučaju zatvora, koja omogućava efikasan nadzor velikog broja osoba. Naime, Benthamov zatvor je građevina cilindrične strukture u kojoj se uz njezine unutarnje zidove nalaze zatvorske ćelije, a sam centar kružne prostorije zauzima toranj ili kabina u kojoj se nalazi čuvar. Zbog svoje centralne lokacije, jedan jedini čuvar može promatrati svaku ćeliju i svakog zatvorenika, ali po prirodi stvari ne može promatrati sve odjednom. Trik je u činjenici da zatvorenici ne mogu vidjeti čuvara (npr. zbog reflektora ili jednostranih stakala) te zato ni u jednom trenutku ne mogu znati promatra li ih se ili ne.

Glavna prijeporna točka ovdje nije nedostatak privatnosti, već asimetričnost opisane strukture. Nesigurnost promatranih osoba oko toga promatra li ih se u bilo kojem danom trenutku stvara pojačani osjećaj tjeskobe i paranoje. Dovedenom u takvo stanje uma, zajedno s gubitkom slobode kretanja, može se reći da je pojedincu u potpunosti oduzeta sloboda, ta temeljna težnja svakog bića. Lako je zamisliti kako to može ugroziti psihološku, a i tjelesnu, dobrobit pojedinca.

Kapitalizam praćenja

Post-snowdenovski svijet faktički stavlja modernog čovjeka u jedan globalni panopticon. Svaki naš korak, izgovorena riječ, utipkana riječ, naši interesi i sklonosti mogli bi biti predmet promatranja. U svakom trenutku svaki pojedinac, imenom i prezimenom, može biti izložen povredi svojih temeljnih prava i sloboda u ime tuđih interesa. U današnjem svijetu, Benthamov panoptički toranj je svaki uređaj spojen na internet, a pogotovo naša računala i pametni telefoni. Radi se o jednakoj asimetričnoj strukturi u kojoj ni u jednom trenutku ne znamo promatra li se naše ponašanje, a k tome još ni tko nas promatra. U konkretnom slučaju, ‘naše ponašanje’ znači ‘naši podaci’. Filozofija i psihologija Shoshanna Zuboff to naziva „kapitalizam praćenja“.

Coronopticon

Nedavno je The Economist uveo pojam coronopticon zbog sve većeg prikupljanja podataka, od zdravstvenih podataka do podataka o lokaciji. Očekuje se veći broj aplikacija koje će prikupljati podatke gdje smo bili, s kim smo bili u kontaktu te koje simptome i dijagnoze imamo.

Na primjeru pantopticona se obično objašnjava kako određeno tehnološko rješenje koje je visoko učinkovito, može prouzročiti cijeli niz socioloških i psiholoških posljedica. Tehnologija je samo dio rješavanja određenog problema. Tehnologija sama po sebi ne može biti rješenje. Rješenje određenog problema treba uzeti u obzir i druge društvene vrijednosti, a ne samo učinkovitost.

Europski sud za ljudska prava 

Iz tog razloga Europski sud za ljudska prava svoje odluke temelji na sljedećim kriterijama:

  • Je li nešto zakonito?
  • Je li postoji legitman cilj?
  • Je li nam to potrebno u demokratskom društvu?
  • Je li uspostavljen balans, odnosno primijenjeno načelo proporcionalnosti?

Tek kada uspijemo argumentirano odgovoriti na ova četiri pitanja možemo reći da određeno tehnološko rješenje uzima u obzir prava i slobode čovjeka.

EU Smjernice 

Nedavno objavljene smjernice Europskog odbora za zaštitu podataka i smjernice Europske komisije također idu u tom smjeru te objašnjavaju nužne korake koje je potrebno slijediti kod izrade raznih tehnoloških rješenja za borbu protiv koronavirusa.

Smjernice naglašavaju da se koriste manje invazivne tehnologije, da aplikacije budu dobrovoljne, da se ograniči svrha, da se jasno odredi nadležno državno tijelo te da se podaci ne koriste u druge svrhe i nakon razdoblja koje je određeno za korištenje određene tehnologije.

Marija Bošković Batarelo, LL.M, mag. iur.